Kustosinja razstave / Kustosica izložbe / Exhibition Curator: Alenka Černelič Krošelj
Avtorice / Autorice / Authors: Alenka Černelič Krošelj, Nina Sotelšek, Simona Stipič, Polona Zupančič.
Oblikovanje / Oblikovanje / Design: Polona Zupančič, Mi ka do.
Oblikovanje in izvedba aplikacij / Oblikovanje i provedba aplikacija / Design and realisation of the applications: Dotline d. o. o.
Prevodi / Prijevodi / Translations: Mojca Retelj (ENG), Robert Suša (HR).
Jezikovni pregled SI / Jezikovni pregled SI / Language review: mag. Mateja Jankovič Čurič.

Razstavo je pripravil / Izložbu je pripremio / Exhibition prepared by: Mestni muzej Krško, enota Kulturnega doma Krško, zanj Katja Ceglar, direktorica.
Odprtje razstave / Otvorenje izložbe / Exhibition opening: 15. maj 2012.

Razstava je del projekta Bogastvo podeželja v skupni turistični ponudbi - “Pot medičarstva in lectarstva med Krškim in Zagrebom”, ki je sofinanciran v okviru Operativnega programa IPA Slovenija Hrvaška 2007—2013 /
Izložba je dio projekta Bogatstvo ruralnog prostora u zajedničkoj turističkoj ponudi - “Put medičarstva i licitarstva između Krškog i Zagreba”, koji je sufinanciran je u okviru Operativnog programa IPA Slovenija-Hrvatska 2007-2013 /
The exhibition is part of the project »The Heritage of rural areas in joint touristic offer« - »The Road of Mead and Gingerbread between Krško and Zagreb« and was co-financed within the Operational programme IPA Slovenia – Croatia 2007-2013.

Iz razstave:

Janez Vajkard Valvasor je prvi v slovenskem prostoru, to je bilo leta 1689, pisal o dediščini in načinih tedanjega čebelarjenja ter predelave medu. Opisal je vzgojo čebel, pridobivanje in predelovanje medu, ter pridelovanje kakovostne medice in znamenitih kranjskih lectarskih izdelkov.

 

O čebelah je Valvasor zapisal naslednje: »V deželi vidimo različne mušice in muhe: med njimi imajo čebele upravičeno prednost: saj po svoji koristnosti daleč prednjačijo ne le pred vsem krilatim mrčesom, temveč tudi pred vsemi pticami pevkami in pticami za lov. Manjše ko so te medene ptičice, tem večje zraste po pravici začudenje, človeku ustvarjajo tako izvrsten užitek… Na Kranjskem ji pravijo zhebela: in jih imajo tukaj silno veliko, ker obogatijo tudi marsikaterega poštenega hišnega gospodarja, če ga hoče Bog s tem blagosloviti… Kako bogato mora na Kranjskem teči in se pretakati med, je lahko sklepati iz njegove nizke cene: saj na Kranjskem en funt medu stane dva krajcarja, lahko pa tudi nekoliko manj. Vendar pa tudi Kranjska sama porabi veliko medu za kuhanje medice. Kajti pozimi imajo medico skoraj v vseh večjih vaseh in jo zaradi njene dobrote in sladkosti zelo radi pijejo…
O lectu pa je zapisal takole: » V samostanih in na gradovih delajo, čeravno samo za lastno uživanje in ne za prodajo, dobre lecte (to je medeno ali poprovo pecivo), in sicer takole: iz pšenične moke in prav močne medene vode pripravijo testo, ga zvaljajo prav na tanko in tako subtilno kakor papir; nato dajo te tanke plošče ali liste testa v peč; in ko so pečeni jih razlomijo, pošljejo v mlin in jih tam dajo spet zmleti v moko. Nato pri ognju kuhajo prečiščen med, da bi se nekoliko zgostil. Potem iz prekuhanega medu in zgoraj opisane moke pripravijo testo; zraven pridejo grobo mlet poper, ingver in koriander; iz tega naredijo kolačke in nanje pritisnejo lesene modle. Potem porinejo take poprove kolačke (ali lecte) v peč, in ko so tam prišli do svoje pravice, jih vzamejo spet ven, saj so potem postali tako trdi, da pokajo kot steklo. Treba jih je pa pustiti ležati na suhem in toplem mestu, saj se sicer zmehčajo. Sicer so črnikasti, a vendarle dobri in daleč boljši za jed kakor nürnberški medenjaki, ki se, čeprav tudi niso od muh, vseeno ne morejo primerjati z njimi. « (Valvasor 2009, 454—457)

Izbor pripravila:
Nina Sotelšek.

Vir: Janez Vajkard Valvasor, Čast in slava vojvodine Kranjske, 2009 <2010>, (1. izdaja, 1. natis), Ljubljana : Zavod Dežela Kranjska, str. 454—457.

 

Janez Vajkard Valvazor (1641-1693) prvi je na slovenskom području – bilo je to godine 1689 – pisao o baštini i načinima tadašnjeg pčelarstva, te preradi meda. Opisao je uzgoj pčela, pridobivanje i preradu meda, te proizvodnju kvalitetne medice i poznatih kranjskih licitarskih proizvoda.

O pčelama Valvazor je zapisao sljedeće: »U zemlji možemo vidjeti različite mušice i muhe: među njima pčele imaju opravdanu prednost: jer po svojoj korisnosti daleko nadmašuju ne samo svu krilatu gamad, nego i sve ptice pjevice te lovske ptice. Manje što su ove medene ptičice, to je veća začuđenost, čovjeku stvore takav izvrstan užitak… Na Kranjskom govore joj zhebela: i puno ih imaju tu, jer obogate i mnogokojeg pošteneg kućnog gospodara, ako ga hoće Bog sa tim blagosloviti… Kako bogato na Kranjskom teče i pretače se med, moguće je razabrati iz njegove niske cijene: jer na Kranjskom jedna funta meda iznosi dva krajcara, a možda i nešto manje. Ipak i sama Kranjska potroši mnogo meda za kuhanje medice, jer imaju zimi medicu u skoro svim većim selima, te ju zbog njezinog ukusa i slatkosti vrlo rado piju…

A o licitaru zapisao je ovako: » U samostanima i u dvorcima izrađuju, iako tek za svoj užitak i ne za prodaju, dobre licitare (to su medeni kolači ili paprenjak), i to ovako: od pšeničnog brašna i jake medene vode pripremaju tijesto kojega izvaljaju baš tanko i suptilno kao papir; onda stave te tanke ploče ili liste tijesta u peć; i kad su pečeni razlome ih i pošalju u mlin gdje ih opet samelju u brašno. Onda na vatri kuhaju pročišćen med, ne bi li se nekoliko zgusnuo. Potom od prekuhanog meda i gore opisanog brašna pripreme tijesto; dodaju grubo mljeven papar, đumbir i korijandar; iz ovoga naprave kolačiće i otisnu ih drvenim kalupima. Potom gurnu takve paprenjake (ili licitare) u peć, i kad su našli tamo svoju pravicu, opet ih izvade, jer su potom postali tako tvrdi, da pucaju ko staklo. Potrebno je ostaviti ih ležati na suhom i toplom mjestu, jer bi inače omekšali. Inače su crnkasti ali dobri i puno bolji za jelo nego nürnberški medenjaci, koji se, iako ni oni nisu tek tako, ipak ne mogu uspoređivati s njima. « (Valvazor 2009, 454—457)

Izbor pripremila:
Nina Sotelšek.

Izvor: Janez Vajkard Valvazor, Čast in slava vojvodine Kranjske, 2009 <2010>, (1. izdaja, 1. natis), Ljubljana : Zavod Dežela Kranjska, str. 454—457.
 

 

 

 

In 1689, Janez Vajkard Valvasor was the first in the Slovene region writing about the heritage and the ways of beekeeping and honey processing at that time. He described beekeeping, obtaining and processing honey as well as making qualitative mead and famous Carniolan gingerbread products.

Valvasor wrote about bees as follows: »In our land we can see various gnats and flies: among them bees are in absolute favour, since according to their usefulness they are ahead not only of all winged insects, but also of all singing birds and birds for hunting. The smaller these honeyed birds the bigger the amazement at the excellent gusto they create for man…In Carniola they are called »zhebela«; here, there are plenty of them because they enrich some honest landlord if God wants to bless him with this….How much honey must be flowing and pouring there can be concluded from its low price: in Carniola a pound of honey costs two kreutzer or even less. However, Carniola itself uses a lot of honey for cooking mead. In winter, they have mead in almost all bigger villages and because of its delicacy and sweetness they all like drinking it….«
This is what he wrote about gingerbread:« In monasteries and castles they make good gingerbread (honey biscuits), even if only for their own use and not for sale, and this is in the following way: they make pastry from wheat flour and strongly honeyed water, roll it thin and as subtly as paper; then these thin pastry flakes are put into the stove; when baked, they are broken and sent to the mill where they are ground into flour. Purified honey is cooked to become a bit viscous. Concocted honey and the above mentioned flour are used to make pastry, coarsely ground pepper, ginger and coriander are added; cakes are formed and wooden models pressed on them. Then these gingerbread biscuits are put into the stove and after making their claim they are taken out, since they have become so severe that they break like glass. However, they have to be kept in a dry and warm place, otherwise they soften. Usually they are darkish, but tasty and much better than the Nürnberg gingerbread which, although very delicious, can't be compared with these 1.« (Valvasor 2009, 454-457)

Selected by:
Nina Sotelšek

Source: Janez Vajkard Valvasor, The Glory of the Duchy of Carniola, 2009 <2010>, (first edition, first print), Ljubljana, Institute »Dežela Kranjska« (Carniola Institute) (page 454-457)

 

Fotografije: Nina Sotelšek.